KUKULJANOVO: Priča i pjesma o stogodišnjem čempresu

Prvi put sam sjedila u njegovoj stoljetnoj sjeni diveći se impresivnoj ljepoti tog moćnog stabla ne znajući njegovu priču. Nekoliko godina kasnije opet smo se sreli, no ovoga sam puta saznala tajnu njegove ljepote. Za nju su zaslužni zemlja, sunce, kiša i više od svega ljubav jedne žene, pjesnikinje koja je u njemu vidjela vjernog životnog suputnika; “najlipjeg čuvara doma moga na celomu svitu”.

Priča počinje prije gotovo stotinu godina kad je djevojčici Nevenki, članici crkvenog zbora, tadašnji župnik na Kukuljanovu poklonio mali čempres.

Posadila ga je brižno kraj svog doma, dok su njegova braća ostala u dvorištu crkve sv. Franje Asiškog gdje se mogu vidjeti i danas.

Čempres je rastao s njom, pratio njezin životni put, odlaske i povratke, prošli su zajedno “rat i mir, ljubavi, kanat i plači”.

U njegovu je krošnju utkan cijeli život Kukuljanke Nevenke Pavletić pa ne čudi da je pronašao svoje mjesto u jednoj od njezinih mnogobrojnih pjesama koje su danas vrijedna pjesnička ostavština ovog podneblja.

MOJEMU ČEMPRESU

Bil si kraj crikve kukuljanske zidu nagnjen za posadit

i pop Mičetić te je mene poklonil,

kako je znalda ću ti se celi život veselit.

Tu va vrtić pred kućun mojun, Ana te je posadila

i s manun ti se saki dan veselila.

Gledale smo te, zalevale, merile kako rasteš,

a bil si za me lipji od rožic seh.

Saki dan bil si lipji, veći, zelen i z češerići okrunjen,

rasal si bobić po bobić i došal si pravi mladić.

Ti bil si mladić, a ja divojka, i kad su tići

po tebe počeli skakat i kantat, ja

morala san te pušćat i morala med

drugi ljudi poć bivat.

Pozabila te nikad nisan,

vrnjala san se materinu domu i najraje

uživala kraj tebe va lipomu hladu tvomu.

Pasala su duga leta, a ja san se sama

doma nazad vratila.

Nikoga nisan svoga živoga našla, pa san i

ta put najprvo va tvoj hlad šla.

Zagrlila san te i ti mene, a ja san ti pod

tvojun krošnjun tiho šapljala i od srca zaplakala.

Mislela san na se ča smo skupa ti i ja proživeli!….

Pasali smo rat i mir, ljubavi, kanat i

plači, čuli govor materi moje i seh

keh više ni kraj tebe, pa san

ti srcen punen ljubavi za te i taj put pošapnula:

‘Čempresu moj lipi i do neba veliki,

još si samo ti ki me vavek veseliš.

Lipota tvoja mi dušu ispunjuje

i sako jutro, o polnu i večer, ja ti ku

lipu besedu zahvalnosti rečen.

Uputin ti besedi pune sjećanja i ljubavi,

voljeni moj čempresu, do kraja življenja moga

ti s manun ostani.

Kamo god gren, ja te pozdravin, a kad se

vraćam, moje te oči z duga išću,

a ti me čekaš na mojen i tvojen ognjišću.

Lip si po suncu i dažju, po zime i

letu, i najlipji čuvar doma moga

na celomu svitu.

A jednoga dana kad za vavek te pustin

i projden, ti ostani tu i čuvaj mi rodnu grudu,

i ne budi mi tužan ako neki drugi ljudi tu budu.

Ti lipoto moja, zašumet ćeš za manun,

a ja ću i tamo se sjetit kako si celi

život moj bil i ostal vavek s manun.

Nevenka Pavletić