ZAGREB: Park Maksimir – 2 milijuna sretnijih ljudi godišnje

Već desetljećima gotovo svaki dan uranjam u okrepljujuće dubine maksimirske šume, i kad god mislim da znam svaku stazu, put i drvo, Maksimir me uvijek iznenadi novom vizurom, otkrije neki do tad nepoznati detalj i ponovno me očara. Dvaput veći od Hyde Parka, veličine otprilike kao Central Park, a dvaput manji od Bulonjske šume, Maksimir sa svakom šetnjom pruža posve novi doživljaj.

Prva je park-šuma u ovom dijelu Europe, otvoren je 1794., a uređen u ljupkom engleskom pejzažnom stilu. Prosvjetiteljski duh vremena u kojem je oblikovan odrazio se i na parkovnu arhitekturu: do tada elitistički perivoji i šume te lovišta namijenjena dokolici više klase otvaraju se za građanstvo, a strogi barokni francuski stil krajobraznog oblikovanja – kako je i Maksimir inicijalno zamišljen – zamjenjuje slobodan romantičarski stil pristupa oblikovanju parkova.

On počiva na ideji nesputanog kretanja duha i tijela, odrazu vremena u kojem se pojedinac nastoji osloboditi do tada prevladavajućih strogih rojalističkih uzusa i preuzeti duh novog, liberalnog doba. Tu ideju Maksimir odlično utjelovljuje pa se iza svakog zavoja ukazuje novi pejzaž pružajući vizualni izazov šetaču dok se kreće kroz razne “scenarije” koje Maksmir nudi.

Utemeljio ga je biskup Maksimilijan Vrhovec koji je – kada je postao zagrebačkim biskupom 1787. godine – odlučio na mjestu stare biskupske šume darovati građanima Zagreba park za odmor i rekreaciju, a njegov sljednik, biskup Aleksandar Alagović, nastavio je rad na parku.

Međutim, krajnji tvorac i oblikovatelj Maksimira bio je nadbiskup Juraj Haulik, koji je angažirao najbolje pejzažne arhitekte onoga doba ne bi li Zagrebu osigurao jedan od najvažnijih parkovnih ostvarenja tadašnje Austrougarske Monarhije, i u tome je doista i uspio.

Sastavni dio parka je Haulikov majur na njegovom jugoistočnom dijelu, koji je uredio kao uzorno poljoprivredno gospodarstvo temeljeno na suvremenim dostignućima agronomske struke, a danas je fakultetsko dobro Agronomskog fakulteta. Haulik je na majuru imao ljetnjikovac te staje za krave i konje, siranu, peradarnik, pčelinjak, nastambu dudovih svilaca, pilanu, čak i električnu centralu.

Kod glavnog ulaza u Maksimir, na čijem je portalu nekad stajao natpis “Jurjevac” u Haulikovu čast, ranije se nalazio spomenik sv. Jurju kipara Antona Dominika Fernkorna postavljen 1867. godine, danas smješten na Trgu Republike Hrvatske.

Osobito je zanimljiva neogotička kapelica sv. Jurja u kojoj je nadbiskup htio biti pokopan. Nažalost, ne sjećam se da je ikada bila otvorena, a slična je situacija i sa Švicarskom kućom, u koju sam uspjela ući svega jednom. Prava je šteta što nisu omogućeni posjeti jer vrijedi vidjeti Haulikov salon na katu s bogato rezbarenim baroknim stropom iz augustinskog samostana u Klosterneuburgu.

Posjetitelji se najčešće zadržavaju na rubnim dijelovima i najprominentnijim lokacijama parka poput Zoološkog vrta, ali tko se god odluči na malo izazovniju šetnju njegovom unutrašnjošću, neće ostati razočaran. Mirni puteljci u dubini Maksimira odišu snažnim duhom davnine: kad bismo kojim slučajem ugledali gospodu s halbcilindrima i dame što čuvaju bljedoću puti pod čipkastim suncobranima, vodeći ruske hrtove i weimarske ptičare na kožnim povodcima, ne bismo se osobito začudili.

U Maksimiru ne postoje dva ista dana, svaki posjet posve je novi doživljaj.

Polako kročiti zrakastim stazama koje vode u središte parka, pustiti da zvuk gradskog prometa nježno jenja dok ga posve ne priguši duboki šum stoljetnih grana. Nakon vruće ljetne noći zaroniti u vlažnu jutarnju svježinu bujne šume. Prepustiti se proljetnom pljusku što nas je iznenada zatekao, ali koji nas gotovo neće niti okrznuti dok bogate krošnje starih stabala bez napora zadržavaju krupne i teške kapi. Gaziti snijeg kroz brutalno minimalistički zimski pejzaž, kada se kroz ogoljelo granje pruža posve drugi vidik. Uživati u hrskanju debeloga sloja jesenskog lišća što katkada seže i do gležnja.

Dozvoliti gotovo pitomim vjevericama da nam presjeku put, zaobići čaplju koja iz gustiša meditativno promatra spokojnu površinu nekog od pet maksimirskih jezera, osluškivati kako vrijedni kljunovi crvenoglavog djetlića, čija je populacija Maksimiru među najgušćima na svijetu, neumorno dube maksmirska stabla.

Dopustiti da nas zatekne suton, dok put pronalazimo vođeni slabom jekom zvona crkve sv. Jeronima što najavljuju večernicu. Već na izlasku iz šume, kad žuborenje šljunka maksimirskih staza bude iznenada prekinuto grubim asfaltom gradskih ulica, ne mogu dočekati ponovni povratak u njezin meki zagrljaj.

Maksimir godišnje posjeti i do 2 milijuna ljudi, što doista ne čudi – smaragdnozeleno srce metropole posjeduje jednu magnetnu privlačnost, nudeći spokoj, osvježenje, utjehu, odmor, pružajući povezanost s našim pravim ja koje se polako gubi pod naletima suvremenog načina gradskog života.

Doista, teško je naći nekoga tko iz maksimirske šume nije izašao barem malo bolje raspoložen nego što je ušao. A to je već 2 milijuna sretnijih ljudi godišnje, zar ne?

---

SANDA KUHTIĆ NALIS diplomirala je kroatistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu te završila poslijediplomski specijalistički studij marketinške komunikacije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Karijeru je započela u izdavaštvu, a posljednjih 15 godina radi u financijskom sektoru, trenutačno kao direktorica Sektora poslovne podrške i voditeljica Korporativnih komunikacija Zagrebačke burze.

Od najranijih dana najviše je voljela riječi, a s vremenom je zavoljela i lutanja pa će za sebe reći da voli pustiti riječima da budu njezini vodiči. Vještinu pisanja pokušava brusiti kroz rad na osobnom blogu, bilježeći neka svoja razmišljanja, crtice iz života, poeziju i prozu. Želite li bolje upoznati Sandu zavirite u njezinu autorsku iskaznicu u sklopu Krajolika baštine ili posjetite web stranice njezinog Equinox bloga.