DVIGRAD: Arheologija, legende i freske

Bajkovit srednjovjekovni lokalitet, tema mog završnog rada na preddiplomskom i mjesto koje me oduvijek inspiriralo.

Dvigrad je arheološki lokalitet smješten u Istri, na putu od Kanfanara prema Rovinju. S obzirom na iznimno atraktivan položaj i blizinu vode, jasno je zašto je riječ o području oko kojeg su se kroz povijest sukobljavale mnoge strane. Možda se pitate odakle mu potječe naziv i je li realna ideja o postojanju dva grada? Evo i odgovora: veoma blizu kaštela kojeg danas poznajemo postojao je još jedan. Zaista je riječ o dva grada, odnosno dvije utvrde (Kaštel Parentin i Monkaštel). Kaštel Parentin napušten je u srednjem vijeku, a stanovnici Monkaštela kasnije su ga koristili kao kamenolom.

Arheolozi koji su istraživali njegovo područje, dokazali su kako je bilo naseljeno već od prapovijesti! Dvigrad je nastavio živjeti i u doba antike, za vrijeme vladavine Rimljana. Meni je nekako najzanimljiviji nalaz koji svjedoči tom vremenu žrtvenik na kojem se spominje autohtono žensko božanstvo Eia (Eja). Ipak, govoreći o Dvigradu, svi si najčešće zamislimo fascinantne srednjovjekovne ruševine – po čemu on i je najpoznatiji. Radi se o tipičnom srednjovjekovnom gradu opasanom bedemima; s crkvom, stambenim zgradama, župnim dvorom, kulama i ostalim objektima. Najprosperitetnije vrijeme doživio je početkom mletačke vlasti, a ono je trajalo sve do javljanja epidemija radi kojih je, naposljetku i napušten. Ali o tome nešto kasnije…

Prije nego krenem pričati o arheološkim činjenicama i arhitekturi htjela bih vam predstaviti još nešto po čemu je Dvigrad poznat, a to su legende. Ako se spoji srednji vijek i blizina mora možda već pogađate kakve teme su mogle biti niti vodilje pri njihovu stvaranju. Gusari i zakopano blago! Konkretno, postoji mnoštvo legendi o ovome kraju, a meni su još iz osnovne škole u pamćenju ostale dvije: legenda o zakopanom blagu i ona o Henryju Morganu.

Uspinjući se ulicama i promatrajući ostatke kuća, stići ćete i do najviše točke – glavnog trga, gdje je smještena crkva sv. Sofije. Gradnja crkve prema Branku Marušiću traje od 5. do sredine 13. stoljeća, a posvećena je mučenici koja je živjela u vrijeme rimskog cara Dioklecijana. U prvoj fazi riječ je jednobrodnoj i jednoapsidalnoj crkvi. Kasnije, u 8. stoljeću, biva nadograđivana (sada je već troapsidalna), dok zadnja faza gradnje pada u 13. stoljeće. U zadnjoj fazi crkva postaje trobrodna. Na zidovima su pronađene i freske, koje datiraju u 8. stoljeće. Nažalost, u Istri imamo malo primjera zidnog slikarstva iz karolinškog razdoblja, pa su time freske iz dvigradske sv. Sofije još važnije.
P.S. Ako se nađete u Dvigradu i tražite freske, moram vas razočarati i reći kako ih nećete naći. Radi njihova očuvanja, skinute su sa zidova i danas se nalaze u Arheološkom muzeju Istre.

Dvigradov pad nije prouzročen nemirima već bolestima, točnije kugom i malarijom. Tijekom 16. stoljeća se većina stanovnika iseljava (u Kanfanar i okolna mjesta), a u 17. stoljeću biva gotovo potpuno napušten. Crkva sv. Sofije napušta se 1714. godine, a taj se događaj simbolički uzima i kao „kraj Dvigrada“.

S obzirom na to da sam grad nije bio razrušen ili spaljen, i danas imamo priliku diviti se njegovom bajkovitom položaju i arhitekturi. Svaki puta mi, uspinjući se prema glavnom trgu, kroz glavu prolaze ideje tko je sve prije mene ovuda koračao, koje su bile njegove strepnje, radosti, ljubavi, svakodnevne rutine i nadanja. Iako to nikada nećemo znati, ono što nam prenose arheolozi, povjesničari i povjesničari umjetnosti koji ga istražuju, zasigurno može puno pomoći u razumijevanju ljudi koji su u njemu živjeli. Meni i dalje mogu proći sati pokušavajući pronaći sve skrivene ulice i možda doznati poneke tajne koje nitko još nije otkrio, a koje bih mogla iščitati iz starih ruševina, koje Dvigrad tako brižljivo, stoljećima čuva i ne odaje.

Cijeli tekst o Dvigradu možete pronaći ovdje, na stranicama bloga Izvezena prošlost.

Naslovna fotografija: Dvigrad podnožje

Autorica naslovne fotografije: Emina Paćalat

Izvori:
• Barada, Martina. Dvigrad: zaštitni radovi od 2000. do 2011. Dvegrajski zbornik broj 2, Kanfanar, 2014.
• Bertoša, Slaven. Istarske priče i legende: primjer Dvigrada. Dvegrajski zbornik broj 2, Kanfanar, 2014.
• Bertoša, Slaven. Dvigrad i njegovo područje- povijesni pregled. Statut Dvigradske općine, Pazin-Kanfanar, 2007.
• Juroš-Monfardin, Fina. Dvigrad- povijesno arheološka skica. Histria Archaeologica, 30, Pula, 1999.
• Levak, Maurizio. Nastanak i povijesni razvoj ranosrednjovjekovnog Dvigrada. Annales 17, Kopar, 2007.
• Meden, Anton. Crkve u Dvigradskoj općini kroz povijest. Dvegrajski zbornik, broj 1, Kanfanar, 2011.
• Marušić, Branko. Istra i sjevernojadranski prostor u ranom srednjem vijeku. Monografije i katalozi 4. Arheološki muzej Istre, Pula, 1995.
• Istrapedia.hr

EMINA PAĆALAT je magistra arheologije koja kako kaže živi “u bajkovitoj središnjoj Istri”. Sebe je uvijek vidjela više kao kreativku, nego kao potencijalnu znanstvenicu. Još kao studentica te kasnije kao pripravnica na pedagoškom odjelu Etnografskoga muzeja Istre uvidjela je da joj se najviše sviđaju zadatci vezani za rad s djecom, komunikaciju, edukaciju te kreiranje zanimljivih sadržaja. U to vrijeme započela je i s volontiranjem i sudjelovanjem u projektima udruge Društvo Naša Djeca Pazin i Centra za mlade Alarm, gdje je upoznala velik broj divnih, talentiranih i svestranih ljudi. Nedavno je ostvarila svoj dugo odgađani san – pokrenula je vlastiti blog naziva Izvezena prošlost. Na njemu spaja svoje dvije ljubavi – onu prema arheologiji i onu prema vezenju, vještini koju je naučila od none Marije. Eminu još bolje možete upoznati čitajući njezinu autorsku iskaznicu u sklopu Krajolika baštine te posjetom njezinom blogu Izvezena prošlost.